I dok se s nestrpljenjem već godinu - dvije očekuje novi album Goribora s kojeg se putem koncerata udomaćilo i na internet plasiralo u raznim oblicima više od polovine pjesama, njihov frontmen Aleksandar Stojković - St je daleko od medijske halabuke realizirao svoj drugi solo album. Relevantan je to nastavak odličnog prvijenca "Na eksperimentalnoj bazi" s nekoliko bitnih pomaka.
St se ovdje za razliku od debija daleko više posvetio vokalima i lirici, dok je glazbu sasvim umirio u plesni minimalistički format. Zvuk je ponovno sastavljen od mnoštva samplova uz pratnju ritam mašina, loop tehnike i ponešto žive svirke (basovi, gitara, synth), te spram prvijenca nije instrumentalan, te onako psihodeličan i eksperimentalan. Okey, ima jedan vrlo dobar instrumental "Bluz hop", a takvima se mogu smatrati i uvodna "Laži" gdje se na vokalima pojavljuje jedna rasna crnka koju je St samplirao s nekog cd-a za kojeg sam kaže da se više ne može sjetiti o čemu se točno radi, te također samplirane "Daj mi" i "Fino & mirno" sa nekim bijelim ženskim vokalom (svi odreda su na engleskom). No zato je baš kako i sam naziv kaže, ostatak materijala pjevan ili bolje rečeno, recitirajući sa polumelodičnim elementima gdje je osnova lirike atmosfera 'kućnog ognjišta' i svega što uz njega ide, ali naravno, iz St-ovog rakursa. Sve vrvi sa teškim i olovnim temama kakve se očekuju od klasičnog Goribora, te katarzičnim poemama o kojima se, na svu sreću ne mora razbijati glava što one predstavljaju. Uglavnom, radi se o kratkim stihovima koji uprizoruju kristalno jasne blic-sličice sa kojima se mic po mic plete fabula, te se u kolopletu sa pratećom infrastrukturom ulazi u vrlo mračnu atmosferu, a katkad i u bezizlazne situacije. "Jutro zima" je stoga na samom uvodniku raritetna (dolazi kao treća, tj. prva pjevana skladba); prilično je intimistička i emotivna od koje se možda očekuje da se kasnije negdje pojavi nekakva blagdanska atmosfera, porodične pričice i individualne emotivne lamentacije, ali od toga ništa. Takvo nešto je uistinu nemoguće očekivati od St-a.
Njegova kućna atmosfera je sasvim drugačije vrste, ona je frustrirajuća i puna osobnih preokupacija o lošim vibracijama, sivim eminencijama i avetima prošlosti. To se najjasnije uočava na sredini albuma gdje se kao fokus cijele fabule pojavljuje posve tromi blues "Naše" u trajanju od 8 minuta sa ključnim stihovima 'ako u parku pronađeš nepolomljenu klupu, slobodno sedi i ufiksaj se, jer svetla nema, nije to ništa slučajno... sve je to naše, naših roditelja, naših prijatelja, komšija i njihove razigrane dece'. "Jedno je" opet donosi svojevrsnu kritiku 'prosječnom' građaninu koji je ograničen između pravila normi i ponašanja od straha pred kaznama i sankcijama, dok je "Srce pamti" vrlo uznemirujuća tema o čistoći emocija u ovakvoj lošoj okolini. Album završavaju dvije najmirnije teme - instrumental "Fino & mirno" koji iznosi čak 17 i pol minuta u kojima se St prvo dobro naigra sa elektronskim plesnim house opservacijama, vrlo ugodnim trance efektima i nekolicinom melodijskih improvizacija u koje su uključeni i vokalni samplovi 'control' koji se ponavljaju do besvijesti, da bi na kraju albuma uslijedio čitav epilog fabule kroz skladbu "Kap po kap". U njoj se opisuje tradicionalan urbani život svih običnih smrtnika koji se bude u 4 sata ujutro, peru veš i kuhaju ručak jer je jeftnija tarifa električne energije, odnosno kako St kaže, govori o onima koji žive samo zato jer su rođeni (stih 'ako živiš samo zato što si rođen').
St-ova kućna baza je ustvari gubitnički svijet u kojem nema porodice, obiteljskih ručkova, gledanja TV programa i svih onih sitnih svakodnevnih zbivanja. Njegov dom je inspiriran lošom klimom, a on kao čist, pravi i iskonski blueser ne posvećuje nimalo pažnje onoj svakodnevici koju doživljava i vidi običan i sasvim prosječan čovjek. Atmosfera je teška i mučna, nema optimizma, a ponajmanje veselja. Jednom prilikom, jedan poznati rock autor je prokomentirao da ne voli Goribor, St-a, njegovu poeziju i stav jer je to 'teška đanki spika'. Nebitno? I ne baš. Istina je da St vidi svijet drugačijim očima i iz druge dimenzije koju si je sam stvorio. On je s one druge strane i ne može ga proživljavati drugačije. Za njega bi bila laž i pretvaranje da o njemu govori u svijetlom impresionističkom izdanju. Ili, kako je Nick Cave još davno rekao: 'dobru pjesmu mogu napisati samo kada sam depresivan, razjeban i frustriran'.
Loading...
5:34
ST: Na kućnoj bazi 07- Sta srce pamtiby vladicastepanovic2,216 views
odlicna. :)
1melibea1 5 months ago