Bilo jednom u Hrvatskoj: 13. svibnja svi smo bili jedno, podjela nije bilo...
S ponosom se sjećam toga. Reagiralo se ljudski na nepravdu koja je trajala godinama - kaže Zvonimir Boban, čiji je skok i udarac u milicajca, ali najviše u režim, vidio cijeli svijet
Dinamo je u sezoni 1989/90. bio jesenski prvak, držao je vrh i dio proljeća, no nekoliko kiksova ukralo mu je san. U Maksimiru su 13. svibnja 1990. trebali igrati Dinamo i Crvena zvezda, utakmicu koja više nije imala natjecateljsku važnost niti je stadion bio pun. Ovo je sportski dio priče o događaju koji je obilježio povijest Hrvatske, kojeg se prisjećamo već 19 godina. Zato jer to je povijesno ne gaženju ponosa i srpskoj hegemoniji, kao i čvrsto da tada već glasnoj težnji za nacionalnom slobodom, najava bezuvjetnog opredjeljenja za samostalnošću, realiziranog godinu dana kasnije.
U Hrvatskoj su održani prvi višestranački izbori rezultatom koji Beogradu nikako nije odgovarao. Scenarij da se unese nemir u Zagrebu, na stadionu su provodili navijači Crvene zvezde na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, kasnijim ratnim zločincem. S transparentima od Knina do Beograda, krenuli su bacanjem kamenja, pri čemu im ni istočna tribina nije ostala dužna, nastavili su lomljenjem sjedalica i napadom na obični puk, a tadašnja milicija sve je promatrala bez reakcije. Tek kad su BBB-i odgovorili, pokušali pa uspjeli probiti ogradu na Sjeveru, policija se aktivirala i udarila isključivo na domaće navijače. Momčadi su pobjegle s travnjaka, ne i svi... Kamere su po cijelom svijetu prenijele skok Zvonimira Bobana, udarac i u milicajca, ali još više u režim, odmah potom Vjekoslava Škrinjara kako se hvala za bolna leđa po kojima je dobio pendrekom...
- S ponosom se sjećam toga događaja. Reagiralo se ljudski na nepravdu koja je trajala jako puno godina - kasnije je u nekoliko navrata govorio Boban. - To je bila smišljena provokacija u koju smo mi bili uvučeni. Ali bilo je dobro što smo se uvukli, i što nismo imali pameti da ne reagiramo. Pokazali smo čvrst stav. Hvala Bogu što se ništa strašnije nije dogodilo i hvala Bogu na stvaranju hrvatske države. Nisam htio preuzeti nikakvu ulogu heroja. Mislim da sam bio primijećen jer sam bio u dresu. Bilo je tamo i bezimenih dječaka koji su riskirali zajedno sa mnom. Ja sam riskirao svoju karijeru, a oni živote.
Policajac Šefik Ahmetović, prije tri godine, oglasio se iz Vogošće (BiH):
- Kad sam se digao, moje su me kolege, koji su bili blizu mene, nagovarali da mu pucam u leđa. Da ga ubijem. Nagovarali su me cijelo vrijeme dok je bio na stazi. Kuže ga je odveo prema svlačionici. Rekao sam: Ako želite pucati, imate svoje pištolje, ja neću.
Utakmica nije odigrana, no mudrom reakcijom i smirivanjem strasti hrvatskih vlasti neredi su ostali ograničenog dometa. Ipak, nije mnogo vremena prošlo kad su mnogi tada nazočni na stadionu, i BBB, ali i ostali, dali živote za obranu Hrvatske.
Među navijačima Dinama i Hajduka tenzije su goleme, često i preko svake mjere. Barem danas, na datum koji između ostaloga označava i jedinstvo Hrvata, minimum koji treba tražiti od svih što će nazočiti na stadionu jest sportsko navijanje i tolerancija. Jer 13. svibnja 1990. je, nažalost, bio uvod u rat, a utakmice Modrih i Bijelih moraju biti prije svega nogometno suparništvo.
cujem da grobare i srbe u temisvaru nisu znali roditelji doma prepoznati,a stari moj jesmo vas unakazili,600 boysa je demoliralo srpski grad u rumunjskoj,nasred trga se pjevalo gdje ste grobari,cigani sta ste se sakrili a onda kad nitko nije dosao krenulo se u potragu na miseve,izubijali smo i vas i cigane,jedino steta sto je Dinamo zbog toga izbacen ali da smo vas unakazili jesmo,neprocjenjivo
MARIOpIBTJ 2 years ago 24
Pas im mater cetnicku cigani jedni.ja san splicanin i ovo je zalosno gledat triba ih sviju zaklat
radic65 2 years ago 15