Vareš Očevija Majdani

Uredio:
Ritam dodira
ŽUBOR RIJEKE OČEVICE
Pripovijeda se da je nekakav misionar ili vizitator, Talijan putovao iz Kraljeve Sutjeske i Vareša prema Olovu pa odmarajući se na jednom mjestu neprestano ponavljao : "Oh che via" (Oh kakav put). Nije ni slutio da će po tom riječima nastati selo Okevija,Oćevija . U dokumentima stoji da se radi o Oćevlju ili Oćevlji , ali domaće stanovništvo selo naziva Oćevija , a tako piše i u župnim maticama. Stanovnici Oćevije zovu se Oćevci ,a ne Oćevljani. Za rječicu koja protječe selom fra Bernardin Matić smatra da se zove Oćevlja (s kratkouzlaznim naglaskom na prvom slogu). Mnogo gramatičkih i pravopisnih zavrzlama oko sela čiju su slavu pronijeli Lastrić , braća Barišići i -- majdani.
Majdan je riječ tursko-arapskog porijekla što znači rudokop , rudnik i istovremeno mjesto gdje se ruda topi (duhaonica) ili prerađuje i proizvodi željezna roba (viganj). Oćevija je danas vjerojatno jedino mjesto u svijetu s aktivnim majdanima kao oblicima predindustrijskog načina topljenja sirovog željeza i njegove prerade do gotovih proizvoda. Povijest kaže da se Oćevija prvi put spominje oko 1485.godine. Mišljenje je nekih povjesničara da se u Oćeviji nikada nije kopala ruda, a drugi misle suprotno na temelju istraživanja na lokalitetu "Bukvica" gdje su pronađeni tragovi straih rudarskih jama. Bilo kako bilo , dolaskom Austrougarske u Bosnu i izgradnjom prve željezare 1891.godine majdani prestaju s radom. Svi osim onih u Oćeviji ! Danas su aktivna čak tri -- Jozeljića, Gogića i Vijačkića. Posjetili smo sve .
Dolazeći iz pravca Vareša i Vijake prvi je majdan Jozeljića (tzv. Stjepeljkin majdan) . Braća Stijepo, Anto i Ivo zajedno sa Stijepinim sinovima i unucima rade jedan od danas najneobičnijih poslova . Odmah primjećujem možda ono najvažnije, a to je snaga prirode (u ovom slučaju vode) od koje sve ovisi i po tome su ovi majdani originalni. Bog je ovdje bio darežljiv : rječica ima veoma stabilan vodeni režim (niti presušuje niti plavi).Nažalost, danas se sve svodi na ljudski mozak , a on je podložan i osjetljiv na svašta.
Glavna alatka je veliki klinasti bat, težak oko 50 kg,nasađen na drvenu polugu čiji drugi kraj zahvaćaju palci (pera) jednog velikog valjka zvanog klada. Ispod čekića je nakovanj, također u obliku klina okrenutog gore. Stijepin unuk otvara polugom ustavu iznad badnja i voda udarajući u žljebove valjka, okreće ga, a ovaj diže čekić, koji se zatim svojom težinom spušta. Što je udar vode jači to je ritam udaranja brži. Vodena snaga tjera i mijeh koji raspiruje žeravicu.
Gledamo okolo proizvode : potkove, sjekire, motike, peke, itd. Sve to ide na pijace diljem BiH i čak do Dubrovnika . Najdalje su dospjele peke koje svoj put pronađu i do daleke Australije. Svi koji su kušali hranu ispod peke priznaju da je pravi kulinarski specijalitet.
Priča nam Anto kako su jednom dolazili neki Francuzi i bili čak 15 dana. Za to vrijeme sve ih je zanimalo i čak su mu i oči snimali. Sada često navraćaju iz SFOR-a , a nedavno su imali posjet izaslanstva iz Švedske.
U Gogića majdanu radi Anto i Miško Gogić. Miško je stariji i žali nam se da dobro ne vidi jer ima mrenu. Slažemo se da jedna operacija može dosta pomoći. Anto je mlađi i vrijedno radi na kovanju peke.
U Vijačkića majdanu našli smo Alojziju Vijačkić koji radi po jednoj od narudžbi. Prije sam pratio rad na žežnici na kojoj se od bukovog drveta pravi ugalj specijalnim postupkom i pitamo ga da li rad majdana ovisi o ćumuru. Odgovor je potvrdan , ali znajući da to u Oćeviji radi uglavnom jedan od starijih ljudi , pitamo hoće li zbog toga majdani stati. Alojziju i druge majdandžije to ne brine jer se ugalj nudi i van Oćevije. Kaže nam da je samo za drva nedavno platio 950 KM.
U svim majdanima primjetni su naši domaćinski geni. Svi su dobrodošli i za svakoga imaju vremena makar ih prekinuli u bilo kojoj fazi izrade neke od pravih rukotvorina. Strpljivo objašnjavaju svaki od uređaja koji stoljećima nisu doživjeli bitne promjene. Tražili su pomoć od države koja ne bi bila velika. Samo da naprave neophodne preinake i obnovu objekata. Sve bitno ostalo bi po starom. Više ništa ne traže i ne kukaju. Idu po pijacama i kupuju željezo , te ga obrađuju i opet vraćaju na pijacu gotove proizvode.
Kombinacija starog i novog. Danju u majdanima, navečer uz neki od satelitskih kanala. Stiže i telefon. Samo da se još osigura definitivan opstanak majdana. Majdandžije su svoj osigurale.

Category:

People & Blogs

Tags:

• Vareš
• Očevija
• Majdan