Lutam tako
često
sa fotoaparatom u ruci.
Fotografiram oblake, poneki kamen,
cvijet, cestu, drvo ili list.
Čuvam ih od promjena.
Zaledim u vremenu.
Poziraju mi nijemi,
samo meni prepoznatljivog osmijeha.
Hm, da i sa tobom bih željela
šetati nekim ulicama nepoznatog imena,
malim trgovima ili proplancima.
Sakupljati listove, u koricama neke knjige sačuvati ih.
Lutati gradovima gledajući izloge,
tražeći kovanicu za prosjaka,
ljubiti se u haustorima.
I onda tako nasmijani
rukom u ruci dalje šetati.
Šećući tako . . .
poželim i tebe fotografirati
I uvijek se iznova pitam koje su boje tvoji dodiri?
Njih se ne može fotografirati.
Link to this comment:
All Comments (0)