Poezija... tekst: Dijana Vukman; pročitao: Dražen Marek

POEZIJA...

Umjeti vidjeti svijet u komadićima kristala,
smjestiti osmjeh u mali mjehurić sapunice,
na oblačnom noćnom nebu
uočiti onu malu zvijezdu repaticu,
protrčati ispod duge i zaplesati njenim bojama,
bezuvjetno voljeti, zdušno poklanjati osmjehe,
te u najljepšim freskama uočiti svoj lik.
To je poezija.

To srce poeziju piše.

Drugačije ne umijem.
Kroz poeziju živim.
Kroz poeziju gledam svijet i život oko sebe,
uočavam ju na svakom koraku,
očekujem ju iza svakog ćoška.
Ponekad se rađa, ponekad umire.
Vidim ju u svakom biću, osjetim u zraku.
Čujem kako s mjeseca se smije,
dodirujući kroz kišu strune svemira
te kako na snijegu me grije.

Poezija priča mi kroz snove,
tjera me da budna sanjam,
nudi mi zlato da pozlatim ceste svoje mašte,
nudi mi karte s kojima negdje u beskraju
gradim svoju kulu od karata.

To poezija u meni sanja i diše.

Ući na staro napušteno groblje
koje prekriva noć
te mjesto jeze i straha umjeti vidjeti
raspjevane duhove neke daleke prošlosti
i osjetiti na koži njihovu potrebu da te dotaknu.

E...da... to je poezija.

Prošetati obalom poslije olujne noći
i mjesto pogužvanih plaža
uočiti malu bisernu školjku
koju iz mora protjerali su bijesni valovi.
Da, i to je poezija.

Prići lešu neke davno uginule životinje
koja polako nestaje
a pritom umjeti uočiti samo sjaj
njenih biserno bijelih očnjaka,
da..., i to je poezija.

Poezija je ta zbog koje u svemu ružnom
naiđem na trag lijepog,
u ratovima pronađem iskre mira,
u očaju osluškujem nadu.
Ona je ta zbog koje svijet čini mi se ljepšim
nego što uistinu jest,
ona je ta zbog koje umijem davati,
a pritom nikada ne tražiti.
Zbog nje sposobna sam od smijeha plakati,
te s radošću tuzi se prepustiti.

To moja je poezija...

Umjeti opjevati umiranja
jednako veselo kao i rađanja,
moći opjevati početak
istom ljepotom kao i opjevati kraj,
moći opjevati život
jednako snažno kao opjevati smrt,
u crnom naići na trag bijelog,
u bijelom ugledati prozirnu bjelinu,
spavati u krevetu od ruža, hodati po oblacima,
nositi vjetar u kosi, igrati se sa suncem
čak i onda kada oblaci ga kradu.
Ja sve to mogu, ja sve to znam.
Ja sve to umijem zbog poezije
koja mi venama mjesto krvi teče.

Jer..., što li je poezija ako ne ljepota duše!?
Što li je poezija ako ne ljubav i sreća!?

Poezija!?

Ponekad pomislim kao da njome sam satkana
jer za mene ona nije ništa drugo
doli drugo ime za ljubav.

A ljubav!?

Eh da, ljubav..., moja jedina ljubav upravo si Ti.


tekst: Dijana Vukman;
pročitao: Dražen Marek

Category:

People & Blogs

Tags:

• Dijana Vukman
• Dražen Marek

[RonacOsijek]

prelijepo!