LOVĆENSKI POKLIČ

Crnogorče care mali,
Nedaj da ti dvore pali,
Da slobodi kopa groblje,
Podivljalo tursko roblje.

Nek zablista hadžar sveti,
Ka nekada niz vrleti.
Neka brda odziv dadu,
junačkome tvome kliku,

Nek dušmani tvoji znadu,
Da si tiran razbojniku.
Neka svijet vidi snova,
Djela tvojih prađedova.

Zar ćeš moći slušat mirno,
Nepobjedni lave stari,
Kad te budu robom zvali,
Jučer turski izmećari?

Il te tvoja prošlost slavna,
Tako brzo ostavila?
Il je hrabrost opjevana,
Izmišljena priča bila?

Kraj garišta doma tvoga,
Ko kam stanac majka mila,
Tvoja sestra ponižena,
Sinoć ti se udavila.

Ljuba kažu, da je luda,
Brišuć s oka suzu vrelu,
Po garištu gar razgrće,
Traži đecu izgorjelu.

Neka bomba strah zadaje,
Zavitlana snagom muškom,
Neka oko sokolovo,
Smrt raznosi tankom puškom.

Nek krv, onu staru svjetlost,
Dade nasoj novoj zori,
Da se ovaj poklič ori
U SLOBODNOJ CRNOJ GORI !!!