Za svoju publiku Mišo Kovač nikad nije bio samo pjevač. Kao tribun masa, glasnogovornik raspoloženja, uvijek je imao smjelosti reći ono što misli i učiniti ono što treba. Tvrdoglavo uporan i hrabar uspijevao je i tamo gdje su svi drugi odustajali; sitnice kao čast i poštenje ljubomorno je čuvao i njegovao, ne dopuštajući sebi uletjeti u estradni košmar kojega je jedino ishodište-zaborav; i kao izuzetak od svih pravila, ostao je gotovo sam iz one pjevačke plejade koja se na bivšoj jugoslavenskoj sceni pojavila sredinom šezdesetih, kako bi osobno posvjedočio da mu godine ništa ne znače, što će, uostalom, najbolje potvrditi oni vjerni njegovi navijači, koji se uvijek, ispočetka obnavljaju, gradeći most između generacija roditelja i njihove djece, iskreno uvjereni da je svaki susret s Mišom Kovačem nešto više od glazbe.