Malo selo podno Psunja
Usred carstva gustih suma
Rodio se Ivan mali
Mali Ivo svi ga zvali

Rastao je mali Ivan,
u ruci mu kora hleba.
Siromasni oni bili
Al za zivot sta mu treba

Imao je selo svoje
I pasnjake povrh sela
Imao je rijeku bistru
I u sebi dusu cistu

Imao je narod svoj
Plavetnilo vedrog neba
Imao je svu slobodu
A za srecu sta jos treba

Volio je ovaj kraj
Za njega je bio raj
Volio je ove ljude
Sa Slavonske tople grude

Narastao Ivan mali
I postade covjek pravi
Ciste duse srca meka
Prava dusa od covjeka

Nasao je sebi ljubav
Iz prvoga do njih sela
Rodise se djeca mala
Zdrava, lijepa i vesela

Sve je bilo ko u prici
Izgledalo kao raj
Ali dodje zla sudbina
I donese tuzan kraj

Vihor rata protutnjao
Kroz slavonska mala sela
Rasterao familije
Sirom ovog svijeta bijela

I Ivan je mor'o poci
Napustiti rodni kraj
Ostaviti malo selo
I svoj mili zavicaj

Natera ga zla sudbina
U ravnice ravnog Srema
Nigdje sume, nigdje brda
Tu za njega srece nema

Djeca mu se razisla
Za sudbom su svojom posli
Prolazili mnogi dani
Da bi njemu opet dosli

U njemu je rasla tuga
Ubijala ga ta ravnica
Nije mogo da preboli
Sto ga zovu izbjeglica

Iz sve tuge poce piti
I u picu trazit spas
U stvarnost ga samo vrac'o
Preko telefona sinov glas

„Nemoj oce nemoj piti
Time ces se ti ubiti
Nemoj oce molimo te
Daleko smo, al' volimo te"

Nije telefon ruka sina
Da mu dirne barem rame
Nije moglo to ga spasit
Od kafanske crne tame

Tonuo je Ivan dalje
Pod nogama gubi tlo
Nije mogo da podnese
Tu sudbinu i to zlo

Zelio je sina vidjet
Zelio je cerku sresti
Zelio jos jednom proci
Po slavonskoj ravnoj cesti

Sanjao je Ivan cesto
Kako ide znanom cestom
Susrecu ga dragi ljudi
Setajuci rodnim mjestom

Ali nije Ivan lud
Svi su snovi uzalud
Nikad vise nece moci
Zavicaju svome poci

Nikad vise malog sela
Niti sumskih hladnih vrela
Nikad vise rane rose
Ni livada da se kose

Nikad vise Slavonije
Na okupu familije
Nikad vise Krsne slave
Da je skupa svi proslave

Odluku je on donio
Sebi muke prekratio
Oduzeo zivot sebi
Da patio vise nebi

Pustio je dusu svoju
Neka ode starom kraju
Kada tjelo vec ne moze,
Moze dusa zavicaju

Neka selom ona ide
Srodne duse nek je vide
Nek joj sunce toplo sija
Tamo gdje je Slavonija

Posao je svome ocu
Do predaka nasih svih
A kad zato vrijeme dodje
Idem i ja tad kod njih

I bit cemo opet skupa
U starome nasem kraju
Bar na onom drugom svijetu
Na ovom nam sad ne daju

I tuznoga toga dana
Na sahranu mog Ivana
Skupilo se ljudi mnogo
Prebrojat ih ne bi mogo

Mahom ljudi s naseg kraja
Iz starog nam zavicaja
Svi su njega dobro znali
Oprostaj mu lako dali

I u njih je muka ista
Na oku im suza blista
I ne zna se tko je ljuci
Svi bi oni bi rado kuci

E moj Ivo, moj voljeni rode
Srce moje, teska bol sad bode
Sto ja nisam bio ti pri ruci
Kad si bio na najvecoj muci

Sad ti palim uz molitvu svijecu
Neka gori, cuva te od mraka
Moj Ivane, Slavonije sine
Nek ti bude zemlja laka

Moj Ivane...